Wednesday 20 January 2016

Sretoh juče Boga u metrou


Kupila sam juče odlično vino na popustu, iz poznate vinske oblasti Alentejo. Crno, polu-suvo, mekano k'o duša. Čavrljamo Moša i ja, milina nas uhvatila, te čaša po čašu, dođosmo sa razgovorom bogu iza krmenadle. Bukvalno. Brbljiva kakva jesam, nezaklapača najgore vrste, krenem sa monologom, već omamljena toplinom vina. 
      Uvek sam se izjašnjavala kao nereligiozna, pričam mu ja, na mom su oltaru uvek gorele sveće koje palim voimja naučnih teorija. Ali pazi - rekoh nereligiozna, ne i neverujuća. Vidiš, nisam ja zadrti sakupljač suvih činjenica, nikad nisam porekla da gajim osećaj da zaista postoji nešto među svim stvarima u svemiru, neke planetarno-avetinjske-zvezdano-kvantnomehaničke sile koje prožimaju tebe, mene, ovaj pampur i advokata iz prizemlja. Znaš na šta mislim? Kada bih razmišljala isključivo kao naučnik, onda bih rekla Higsovo polje. Teorija kazuje da ono prožima univerzum i daje osnovnim česticama masu, a te čestice grade atome, molekule, palme, sardine, merino ovce, sve, sve što biva materijom. E sad, da li to možemo nazvati tvorcem, kao neko Tvorčevo polje, recimo, ne znam baš. Fali tu nešto. Previše je egzaktno, formulama opisano, i ok, to je za prirodnjake potpuno selbstverständlich (samopodrazumevajuće, dražesan nemački izraz).
Međutim, religija, koju god da uzmeš kao primer, u svojoj osnovi, nudi tom "polju" novu dimenziju, onostranu, duhovnu, punu ljubavi i razumevanja za bližnjeg svog, kapiraš u kom smeru idem? E to mi se sve više sviđa, ali me i sve više zbunjuje. Ako smo svi nastali od jednoga jedinoga tvorca koji nas sve voli jer smo njegovi, i ko će koga nego svoj svoga, čemu onda sva ova patnja i potpuni emotivni haos koji gazi čovečanstvo. Prva ja sam se napatila, Mošislave, u poslednjih godinu dana. Video si koliko smo puta prebrojavali cente, ne evre, cente, brate,  ostali bez krova u sred Bavarske, i koliko puta smo se selili, i svi oni dani i noći koje proplakah dok se ne izobličim. Ja to tvorčevo polje puno ljubavi nijesam osetila. Mada, nešto mišljah, kako će ijedan bog da me voli, ako ne volim samu sebe. Možda tu imam neki problem?
Otkad smo došli ovde, kao za inat, svud crkve, svi religiozni do koske, i igrom slučaja posetila sam više večernjih misa nego predavanja na trećoj godini faksa. Što mi je teže, religija se uvlači u moj život. Je l' to neki znak, šta misliš? Evo, danas baš bilo Bogojavljenje i na putu do laba svratih do one stare crkve, São Domingos, dole u centru, mislim da nikad nisi išao tamo sa mnom? Elem, bilo mi je prijatno, pomolih se, štaviše. Za mene. Više to je bila molitva upućena meni samoj, za mene, ali stvarno sam se lepše osećala. Možda je to bio trenutak samoljubavi, nemam pojma - de naspi još malo.
      A sad ovo kad čuješ, osušiće ti se brkovi! Krenuh da uhvatim metro pa da stignem na voz do Instituta. Sedim i čekam, razmišljam o tome ko je moj bog, kome se ja to, zapravo, molim, shvataš, pokušavam da uobličim svoj sud o svemu tome u jednu konkretnu misao. I kažem si "možda mi samo treba neki znak". U tom momentu seda pored mene devojka sa nebesko plavim anđeoskim krilima u rukama. Eeeeej! Ovo nekome da ispričam ne bi mi verovao, realno ne bi. Možeš li misliti?! Stvarno sam bila uzbuđena završavajući priču jer se setih koliko je taj momenat zapravo bio nestvarno stvaran! 
Mošislav me je posmatrao hladno još nekoliko trenutaka, a onda je mirno, kako samo on ume, nastavio razgovor: "Ivana, što se tiče nedaća koje zadešavaju tebe i kompletan ljudski rod mogu se objasniti lako - kad napraviš pitu od govana, moraš posle i da je pojedeš. Ti si sama sebi bila napravila jednu poštenu uvijaču, pa si je i pojela, nema tu boga koji bi pomogao, a i zašto bi, to sve čovek sam sebi umesi. A da li Bog uopšte postoji, ja imam, opet, vrlo jednostavan pogled na to. Kao pravoslavni hrišćanin, verujem da nam se Bog pokazuje kao dobri ljudi koji nam se nađu u nevoljama, kada nam je teško. Nebitno koliko malen bio problem. Recimo, jednom sam se vraćao mrtav umoran od veterinara, zabrinut za Plamenku, onda kad je imala upalu, i jedan fini gospodin u autobusu ustade i ustupi mi mesto, jer je video da ću se verovatno srušiti. Sva ona vrata koja su mi se u životu otvorila, svaki pravi prijatelj ili potpuni neznanac koji mi se našao u problemu, i potapšao po ramenu, to je za mene vid "ljubavi" koju nam On pošalje. Ali mlada si, razmišljaćeš ti još o svemu ovome. Barem razmišljaš, to je izuzetno lepo i korisno. Samo nastavi. Idem ja da operem ove čaše, a i kasno je".
Ja ostadoh da blenem...da blenem u sebe, iznutra. No, nisam mogla više da mislim na tu temu. Setih se onoga što kažu kod nas "videćeš ti boga svoga", i dobro se ismejah . "Jesam, juče u metrou".


Pritom, pojma nisam imala da se Moša izjašnjava kao pravoslavac, budibogsnama.

Add caption

Wednesday 13 January 2016

Predstava sa Avenije

Obećala sam da ću vam ispričati priču o vanilicama i šta sam to mudro zaključila dok sam se mlatila po kuhinji. Zaista sam želela da to bude sledeće poglavlje, ali današnji dan krenuo je nekim drugim tokom, te beleške o vanilicama ostadoše da vise u beležnici. I neka, svaka priča treba da sazri, kao dobro testo, da odstoji. Idući stranputicama, današnji dan je odlučio da završimo on i ja na kafi, da ćutimo jedno sa drugim i u tišini posmatramo grad. Uvek je to tako. Kada sam u novom mestu, gladna sam utisaka, i kao siroče ispred izloga, sednem i očima gutam sugrađane, a onda ih polako prevrćem po ustima i žvaćem dok se ne istope na jeziku.


Ispred mene se proteže jedna od glavnih saobraćajnih žila, Avenida da República. Automobili, zebre, semafori, trube, još automobila, ljudi u automobilima, ljudi na pešačkim prelazima i ljudi na trotoaru. Uobičajeno je januarsko veče, hladnjikavo, dovoljno da prebacim topli pončo preko bluze, i bez kiše. Oko mene se slivaju samo svetla na semaforima i ljudi. Tako su obični i lepi. Žene su elegantno i odmereno odevene, naravno, svaka shodno svojim mogućnostima, i obavezno u čizmama sa visokom potpeticom. Muškarci su većinom u kaputima, bež ili sivim, u kožnim cipelama, i sitnih, ali širom otvorenih očiju koje odaju utisak stalne radoznalosti. Izabrala sam mali kafe na uglu, baš kao u svakoj priči. Mada, ovde je nemoguće naći ugao bez kafea, ma nema ni sokaka ni slepe ulice, a da ne naiđete na kakav majušni ugostiteljski objekat. Oko mene se odigrava predstava, glasna, mnogobojna i mnogoljudna, ali kao da po naredbi ogluvim i nikakva buka ne dopire do mog stola. Čujem sve prigušeno i ama baš ništa ne uznemirava moj mali ritual. Učestvujem u ovoj večeri kao statista, ali se osećam bitno. Ipak moj dan i ja zauzimamo stočić sa izuzetnim pogledom na binu i publiku. Setih se, moraću da otrčim do supermarketa pre nego što se zatvori, da kupim mačkama par konzervi za sutra.
Do tada, sedimo moj dan i ja, statiramo i bivamo bitni. On nastavlja da upija grad i ćuti, a ja veoma
pažljivo ispijam svoju kafu  i štedim gutljaje kao retke trenutke. Redovno proveravam koliko mi je još ostalo do kraja i što je šolja praznija više poželim da je ova kafa beskonačna, da sam besmrtna, da šoljici nema kraja, i da ova cigareta nikada ne dogori. Toliko razmišljam o tome da sve u meni stane, samo avenija i dalje bruji. Kada ne posmatram prolaznike, posmatram dim, i razmišljam, da li gubim vreme posmatrajući šou, ili mi baš sve ovo nudi neki smisao. 

Moj dan je kavaljerski platio kafu, poljubismo se dva puta u obraz, jer tako rade Portugalci.
I raziđosmo se, do sutra.




Monday 11 January 2016

Ko su, zapravo, mačke u čizmama? Uvod

Follow my blog with Bloglovin

Dobrodošli!



Ovo je priča o mačkama avanturistima, i jednoj osobi koja se tako oseća. Nas je trenutno tri, mačka do mačke, mačkica. Moša, poglavica plemena, usvojen kao odraslo debeloguzo mače u jednoj beogradskoj veterinarskoj ambulanti, rođen u nekoj kutiji, u nekom podrumu, a sad je Papa moje Crkve. Zatim Plamenka, riđobrada Bavarka sa hroničnim problemima sistema za varenje, te mu dođe  kao najmlađe bolešljivo dete u porodici, svi je volimo, tovimo i zovemo Đole. Bila je donedavno i majka, kojoj su nasilno i bezobrazno oteli decu i razdelili  nekim divnim, toplim porodicama. I ona nam to nikada  neće oprostiti, znam. No, ništa to ne utiče na njen avanturistički duh. Treća mačka mu dođem ja. Posmatrajući moju klasifikaciju i genom, teško da bi bilo koji taksonom zaključio da spadam u porodicu mačaka, ali verujte mi na reč. Imam krzno koje povremeno odbacujem po raznoraznim kozmetičkim salonima, mada mi je i dalje  najslađe da se olinjam u Žarkovu, kod moje Cece, žena profesionalac. I mjaučem mnogo i kvalitetno, stalno sam gladna, žalim se na birokratiju, sve ove raštimovane državne sisteme, uvek su mi hladna stopala i zato često piškim, pa menjam posip svaki dan i mjaučem svima naglas o svemu tome. 
Elem, raznobojni, kakvi jesmo, nas troje smo idealna porodica. Imamo istančan ukus za hranu i piće, te nema većih razmirica prilikom kupovine, kupujemo samo najbolje, a najjeftinije. Hrana u sosu do juče 3,99 evra danas 3,79, zaboga, odmah grabi četir' kutije, daj da uštedimo za suši sutra. Dalje, niko se nikome ne meša u dnevni raspored, zna se ko kada ide na posao i kada se vraća- ja idem i vraćam se oko pet popodne. Moša i Plamenka mi tu ne zameraju mnogo i strpljivo dremaju u svim poznatim i nepoznatim joga položajima dok ja ne obavim šta imam. Samo složno.
Nit koja nas, pak, čvrsto drži je ta prokleta radoznalost. Koja, inače, može da ubije mačku te uz nju obavezno ide i odvažnost. Prvo nežno onjušimo vazu kao akt radoznalosti, zatim je vrlo pažljivo srušimo u znak odvažnosti, da se slomi u paramparčad, i posmatramo šta će da se desi (tu je taj dašak avanturizma i iščekivanja nepoznatog). E sad, kaže Moša, on je čitao, ako to uradimo beskonačan broj puta, možda će se delići vaze nekada ponovo složiti u vazu?! On i dalje razvija hipotezu, mislim da je na pomolu da preokrene trenutno važeći Standardni model, a ja sam se, bogami, obručila na vaze, njušim i rušim, i samo gledam šta će biti. 
Vrlo je zabavno, evo doselih se na najzapadniju tačku Evrope da porušim i ovde koju vazu, u ime nauke i besmrtne radoznalosti. 
A čizme?
Mi u svaku avanturu uskačemo u čizmama. Čim stigne e-mail o potvrdi za rezervaciju leta, koferče u ruke i obuvamo se. Nikad ne znaš kuda te put nosi i čiste li ulice onako besomučno kao Nemci. Ja nosim svoje crne gumene šljapkare, Moša preferira Burberry, deerskin leather ankle boots. Moram priznati, Plamenka još uvek nosi opanke, pokušali smo sve, ali ona insisitra. Neka je, ionako ima slaba creva, pa da je ne stresiramo. 
A šta nam se sve dešava usput, i na kraju puta, pokušaću da zabeležim ovde. Pisaću isključivo ja, u prvom licu jednine i na srpskom jeziku, ponekad književnom. I mislim da će sledeća tema biti o vanilicama, i kako sam, spremajući ove kolačiće, razvila nekoliko refleksija o sebi...i svom životu. I životima svih drugih.
Ovo je bio samo uvod u likove i pisca, a naredne teme verovatno će biti nešto teže i mračnije. Jer trenutno...pa, trenutno nam je tako.

Do sledećeg čitanja,

Ivana u čizmama